21. ožujka, našu je školu posjetila književnica Bojana Meandžija. Tom prigodom predstavila je svoj autobiografski roman "Trči, ne čekaj me!" te na vrlo potresan, dirljiv i topao način podijelila sa svima prisutnima svoje životno iskustvo vezano uz ratne strahote koje je kao djevojčica proživjela u svom rodnom gradu na četiri rijeke. Neposredno po završetku susreta spisateljica je srdačno pristala dati i intervju.

Otkud potreba za zapisivanjem, dokumentiranjem proživljenog?

• Morala sam naći načina kako sve te strahove, sve emocije koje su se pojavile u tom trenutku kada je počeo rat, izbacim iz sebe. Jedini način bio je uzeti olovku i početi pisati o svojim osjećajima jer u tim trenucima nisam mogla ni s kim razgovarati. Svi su se borili preživjeti, doći što prije do skloništa i u tim trenutcima papir mi je bio najbolji prijatelj.

Rat je nešto najgore što se može dogoditi čovječanstvu. Što mislite o ovoj rečenici?

• Ovom rečenicom sve je rečeno. Mislim da bilo koje dijete, bilo koja odrasla osoba koja se nađe u ratu, živi identično. Sva djeca koju zadesi rat, imaju identična djetinjstva, a to je da moraju odrasti preko noći što nikako nisu zaslužili. Trebali bi se igrati.

Što biste rekli,po čemu se Vaše djetinjstvo razlikuje u odnosu na današnje generacije?

• Možda će zvučati čudno, ali da nije bilo rata ja ne bih osvijestila neke stvari, na primjer ne bih znala što znači osjetiti toplinu. Bilo mi je hladno kako god okreneš. Znali smo imati po tri ili četiri para čarapa na nogama, ali osjećaj hladnoće bio je neprestano prisutan jer si pod zemljom. Sjećam se jedne situacije kada je moj tata uletio u sklonište, skinuo svoju čizmu, a ja sam brzo skinula svoju tenisicu i stavila nogu u njegovu čizmu te na dvije sekunde osjetila toplinu. Danas kažem da nisam to prošla, ne bih znala ovoliko cijeniti toplinu.

Što je rat oduzeo vašem djetinjstvu?

• Bezbrižnost i igru. Ljuta sam na sve one koji se drznu i usude to oduzeti bilo kojem djetetu na svijetu.

Ima li možda nečeg pozitivnog čega se sjećate unatoč svim ratnim strahotama?

• Ima. Veće zajedništvo, veće prijateljstvo. Nikad nisam imala dublja prijateljstva od onih koje sam stekla u skloništu. Stjecajem okolnosti bili smo prisiljeni na suživot u skloništu 24 sata na dan,  jednostavno nismo imali mogućnost izaći van. U tim uvjetima nastajala su predivna prijateljstva koja traju još i danas.

Zašto roman nosi naslov ¨Trči! Ne čekaj me!"? Zašto baš taj, a ne neki drugi glagol? I koga to ne treba čekati?

• Zato što u sve četiri godine mi nismo hodali, već trčali, a "Trči, ne čekaj me!" je prva rečenica koju su nam mama i tata viknuli kad je zasvirala prva uzbuna za opću opasnost. To mi se jako urezalo u pamćenje i zavrijedilo je biti na naslovnici knjige jer priča jednu priču.

U čemu sve pronalazite inspiraciju za pisanje?

• Pa inspiraciju pronalazim isključivo u nekim stvarnim, životnim situacijama kao što sam uostalom pronašla i za ovu knjigu. Ne znam izmišljati, zapravo se divim piscima koji su na primjer napisali "Gospodara prstenova" ili "Harryja Pottera". Ja se jednostavno ne mogu staviti u takvu neku poziciju.

Kako biste ukratko opisali sebe?

• To je najteže pitanje. Imam samo jedan jedini životni moto koji zapravo živim i određuje me kao osobu, a to je da nikad ne činim drugima ono što ne bih htjela da drugi učine meni.

Što volite raditi u slobodno vrijeme?

• Pisati. Samo pišem. Možda neki puta nemam inspiraciju, ali onda na primjer napišem sastavak ili kratku slikovnicu.

Što za vas znači uspjeti u životu?

• Za mene uspjeti u životu znači dobiti spontani pljesak... ili primjerice kada zazvoni školsko zvono, a djeca nakon književnog susreta ne pohrle na vrata, već ostanu sjediti na svojim mjestima kako bi me nešto upitali...  ili primjerice kad vidim kako dijete iz gradske knjižnice izlazi s mojom knjigom. To je za mene uspjeh, a ne novac.

Koji su vaši planovi za budućnost?

• Najprije obići sve škole u Hrvatskoj, porazgovarati sa svom djecom. Dosad sam već imala priliku porazgovarti s preko 50 000 tisuća djece. Nakon toga, voljela bih da  prema mojoj knjizi bude snimljen i film.

Imate li u planu napisati neku novu knjigu?

• Zapravo već četiri, pet godina paralelno pišem tri knjige, ali ne mogu naći dovoljno slobodnog vremena i mira da ih privedem kraju. Nadam se da će i te nove knjige kada budu napisane, biti prepoznate od strane čitatelja kao što je to bila i " Trči! Ne čekaj me! ".

I na kraju, imate li štogod za prenijeti današnjoj mladeži?

• Budite sretni i nasmijani tu gdje jeste jer zaista imate sve što vam treba da bezbrižno hodate svojim putem!

Hvala Vam što ste svoje iskustvo podijelili s nama, do nekog novog susreta...

Nika Rožmarić, 7.a