23. travnja 2026.
Naše učenice sudjelovale su svojim kreativnim, likovnim i literarnim, radovima u ovogodišnjoj manifestaciji Noć knjige.
Ove je godine tema Noći knjige naslov pjesme čuvenog pjesnika Tina Ujevića, Pobratimstvo lica u sveMIRu pa donosimo dio iz programa:
Kao protutežu podijeljenom i opterećenom svijetu, ovogodišnju Noć knjige posvećujemo miru, zajedništvu, nježnosti, dijalogu, razumijevanju, solidarnosti i empatiji kao temeljima zdravog pojedinca i društva. Želimo potaknuti promišljanje o miru kao zajedničkoj vrijednosti, o nježnosti kao snazi, o razgovoru koji ne isključuje nego povezuje te o empatiji koja počinje razumijevanjem vlastitih unutarnjih svjetova, a širi se prema drugome.
Misao vodilju pronašli smo u pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru velikog Tina Ujevića. Njegova ideja duhovne srodnosti među ljudima svevremena je i snažna, podsjećajući nas da smo, unatoč razlikama, upućeni jedni na druge.
Poslani su likovni radovi učenica, koje možete vidjeti na poveznicama:
Tara Pribanić, 8. a Pobratimstvo lica u sveMIRu
Lucija Bevandić, 5. b Svi smo mi jedno
Sara Baffo, 8. a Radost zajedništva
Likovni radovi ne ulaze u fond nagrada, no donosimo tekst sa službene stranice Noći knjige:
Svijet stvaramo svaki dan – svi, a vidimo da se može stvarati i iz radosti zajedništva.
Raduje nas i što su učenici velik broj radova posvetili ljubavi i nježnosti, a najviše nade i boja donosi rad Radost zajedništva.
Likovni radovi bit će izloženi u prostoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice, objavit će se i na Facebook stranici Hrvatske udruge školskih knjižničara i Noći knjige, a mogu se pogledati i na stranici Hrvatske udruge školskih knjižničara.
Literarne radove napisale su učenice:
Leda Karuza, 8. b
Paula Zaharija, 8. b
Mia Nikolić, 6. b
Sara Dubić, 6. b
Također, ovogodišnja je Noć knjige posvećena i 170. obljetnici rođenja Nikole Tesle i stoga su učenici produženog boravka s učiteljicom Ivanom Vidrih osmislili kratak igrokaz, interaktivno predavanje, napravili plakat i prezentaciju i pripremili kviz za svoje vršnjake.
Sudjelovali su učenici 3. a: Lorena Dodik, Petra Juretić, Matej Juričević, Teo Margan, Angelo Merdanović, Leon Pintar, Uma Smolčić, Franka Vaić , Natalia Šarić i Gea Vidović
Učenici 2. c: Matei Dragojević, Vito Duvnjak, Matija Jagačić, Maro Miculinić i Petar Miočić.
Učenik 4. a, Gabriel Trošelj
Nikola Tesla, znanstvenik i kozmopolit, kojem ove godine obilježavamo 170. godišnjicu rođenja, smatrao je da je mir jedan od preduvjeta napretka čovječanstva, a da ga najviše koče neznanje, sukobi i fanatizam. U svojoj autobiografiji Moji izumi (My Inventions) iz 1919. godine zapisao je kako nam je potrebno više istinskih susreta te bolje razumijevanje među pojedincima i zajednicama diljem svijeta.
U nastojanju da bolje razumijemo sebe i druge, knjiga nam je pouzdan prijatelj i saveznik. Na to nas Tesla upućuje i ovim promišljanjem: „Učio sam desetak jezika, proučavao književnost i umjetnost, te najbolje godine proveo u knjižnicama čitajući sve što mi je dospjelo u ruke, pa mi se učinilo da sam protratio većinu života. Ali ubrzo sam uvidio da je to bila najbolja stvar koju sam mogao učiniti.”
Marta Lončarević, školska knjižničarka
Prijateljstvo bez granica
Većina prijateljstava ima granice,
to je uobičajeno.
Ali što s preostalom nekolicinom?
To je nešto posebno.
Takva prijateljstva su posve drukčija.
Riječ je o dvjema osobama
toliko platonski povezanim
da između njih granica ne postoji.
Takva prijateljstva su dragocjena.
Uvijek se možemo povjeriti osobi
o bilo čemu,
podijeliti toliko toga,
a ona nikada neće otići
niti okrenuti leđa, već bezuvjetno voljeti,
baš kao i prije,
možda čak i malo više.
Takva povezanost opstaje uvijek,
i u najtežim trenutcima,
ne jenjava, ne blijedi.
Na tome moramo biti neizmjerno zahvalni.
Jer na kraju dana,
kad zaklopimo oči,
prijateljstva s granicama su sasvim normalna,
ali prijateljstva bez granica?
Takva prijateljstva su, ipak, malo bolja.
Sara Dubić, 6.c
Najbolji prijatelj
Djevojčica sam koja je oduvijek imala prijatelje i voljela se družiti. U školi sam uvijek bila okružena ljudima, sa svima sam dobra i svakome ću rado pomoći. No, nisam baš mnogo razmišljala o tome što znači pravo prijateljstvo.
Sve se promijenilo prošlog ljeta. Tada sam upoznala prijatelja koji mi je s vremenom postao jako važan. Upoznali smo se sasvim slučajno. Počeli smo se svakodnevno družiti, pričati, smijati se i provodili vrijeme zajedno. S njim sam se uvijek osjećala sigurno i znala da mu mogu povjeriti baš sve. U našem prijateljstvu trudim se dati sve od sebe jer mi je ono vrlo dragocjeno. Moj prijatelj je svojom prisutnošću promijenio i obogatio moj svijet, uz njega sam naučila koliko su važni povjerenje, podrška i iskrenost.
Razmišljajući o svemu tome, shvatila sam da se slične stvari neprestano događaju po cijelom svijetu. Ljudi se svakodnevno upoznaju, stvaraju nova prijateljstva i povezuju se, bez obzira na to odakle dolaze ili kakvi su. Mislim da je upravo to pravo pobratimstvo lica u svemiru – kada se ljudi pronađu i razumiju, uvažavaju i poštuju, bez obzira na različitosti, bez obzira na to iz kojeg dijela kugle zemaljske dolazili. Sretna sam jer znam što meni znači pravo prijateljstvo, koliko nam jedna osoba može promijeniti život nabolje, oplemeniti nas i učiniti boljima. Zahvalna sam na svakom zajedničkom trenutku, svakoj uspomeni koju dijelim s prijateljima. One me čine sretnom, ispunjenom i ponosnom. Svatko bi u životu trebao imati najboljeg prijatelja.
Mia Nikolić, 6.b
Snaga između redaka
U današnjem vremenu i svijetu punom mržnje, diskriminacije, osuđivanja i neprihvaćanja, važno je da se sjetimo snage mira, nježnosti, empatije i prihvaćanja. „Noć knjige“ jedan je od trenutaka kad to dodatno ističemo.
Iako mnogi vjeruju da ćemo jednoga dana postići potpunu jednakost spolova, izgraditi svijet bez mržnje i ratova, odgajati djecu koja prihvaćaju različitost i ponose se njome, meni se čini kako su takva uvjerenja moguća samo u mašti. Mašta nam pomaže da se nekako nosimo sa svim zlima i s teškom stvarnošću od koje ne možemo pobjeći.
Svaki dan – nova prijelomna vijest. Nikad dobra. Radi li se o stravičnim događajima, najavi ratova i svađi, ubojstvima, narušenim pravima, gospodarskim krizama …
Svakih četrdeset sekundi! Taj broj predstavlja prosjek koliko si često netko oduzme život. Ovaj svijet postao je toliko težak i zloban da mnoga srca to ne mogu podnijeti. Tinejdžeri su dobna skupina koja najčešće posegne za krajnjim rješenjem koje je sve samo ne rješenje.
Kao djeci, mnoge su nam stvari bile obećane, mnogi snovi zacrtani, a ostvarenja mašte moguća. Adolescencija je vrijeme kada shvatimo da su neke maštarije samo to, da su obećanja bila prazna i da nisu svi snovi mogući. Svi trebamo bijeg od ovoga svijeta. Za neke je to glazba, filmovi, sport i razni hobiji. Moj bijeg su knjige. Kada čitam, ne vidim slova tiskana na bijelim stranicama, vidim svjetove koji se rađaju u mojim mislima, vidim likove kako se pojavljuju pred mojim očima, osjetim sve što oni osjete. Kada čitam, osjećam se kao da me vrtlog emocija uvukao u čarobne svjetove u kojima problemi nestaju, u kojima je sve opet čarobno, u kojima nema granica između mogućeg i nemogućeg, u kojem nismo ograničeni i naši putevi nisu zacrtani, u kojima nema očekivanja i pritiska kao ni osuđivanja. Sve je – čarobno.
Često se sjetim citata Elle Yelich-O’Connor: „Znala sam da tinejdžeri sjaje. Znala sam da znaju nešto što djeca ne znaju, a odrasli s vremenom zaborave“. U njenim riječima vidim toliko istine i tumačim ih na svoj način. Naime, problemi su uvijek tu. Djeca toga još nisu svjesna i nitko ih njima ne želi zamarati. Tinejđeri sami polako otkrivaju sve istine svijeta i ljudi. Uče o sebičnosti, pohlepi, novcu, proračunatosti, lošim namjerama i svijet polako gubi boju u njihovim očima. Odrasli su toga svjesni ali zbog osobnih strahova, nesigurnosti, nezadovojstva guraju probleme pod tepih. Lakše je živjeti u zabludi nego u realnosti. I sama sam nedavno počela sagledavati tamniju stranu svijeta. Kada to želim komentirati s mamom ona mi kaže da su to teške teme i da se fokusiram na dobru i pozitivnu stranu. Činjenica je da je ta strana sve manja. Bila sam zaprepaštena činjenicama o pravima žena, stopi seksualnog nasilja, postotcima i grafovima o nasilju i zlostavljanju. Shvativši da odrasli o tome ne žele razgovarati, da moji vršnjaci nisu još sami to otkrili, utjehu sam potražila u knjigama, kao i uvijek. Na moj najtužniji dan u životu, čitala sam knjigu. Na moj najsretniji dan u životu, čitala sam knjigu.
Vjerujem da knjige i znanje imaju moć ujediniti cijeli svijet. O knjigama mogu razgovarati sa svakim, bez obzira na bogatstvo, slavu, spol ili podrijetlo. Bilo da netko dolazi iz Londona ili Pariza, u knjigama, putem priča, uvijek možemo pronaći zajedničke teme. Knjige su zajednički jezik ovoga svijeta i znam da nikada neću prestati tražiti utjehu i bijeg u njima. Jer kada nitko nije bio sa mnom, knjige jesu. Stranice su upijale moje suze i moje probleme, moje strahove i nesigurnosti i za to im se nikada neću moći odužiti.
Knjiga koja je promijenila moj pogled na svijet je serijal Boys of Tommen, temeljen na istinitoj priči. Iako ne vjerujem da se svijet može potpuno promijeniti, a svo zlo istrijebiti, mislim da možemo biti korak bliže tomu ako širimo svoje znanje i svoja iskustva. Ako podijelimo s ljudima svoje pogreške, možemo im pomoći da oni ne naprave iste. Knjiga ima beskrajno mnogo, svih oblika, veličina i žanrova. Pronađite svoju ‘šalicu čaja’. Pronađite svjetove koji u vama bude utjehu i hrabro ‘zaronite’ u njih. Nemate se čega bojati, samo sanjati i čitati. Knjige nas povezuju.
Paula Zaharija, 8.b
Jedinstvo različitosti
Ljudi su se oduvijek koristili raznim metodama poput slikanja, pričanja, prepričavanja, a kasnije i pisanja, kako bi pobjegli od stvarnosti ili ju prikazali na svoj, jedinstven način.
Svaki čovjek ima svoju percepciju stvarnosti i sve te percepcije, kada se povežu, čine pravu stvarnost.
Upravo zato što svatko od nas ima svoj doživljaj stvarnosti, pokušavamo drugima pokazati kako mi vidimo svijet u našoj posebnoj paleti boja i osjećaja. Često ljudi pokušavaju izmijeniti doživljaje svijeta jedni drugima, bez pokušaja razumijevanja, dok drugi pokušavaju razumjeti i uvažiti tuđa promišljanja i poglede. Situacije koje se nekima čine divnima, očaravajućima, drugi će ih možda vidjeti kao besmislene ili pak nepojmljive.
Niti jedno od tih krajnosti nije krivo jer dolaze od iste vrste živih bića, nas ljudi.
Tu pod reflektor dolaze pjesme i priče. One su tu kako bi nas poučile o svim bojama i osjećajima drugih koje mi sami ne možemo shvatiti. Ima jedan citata iz romana Sva radosna mjesta: „Ponekad postoji ljepota u teškim riječima – sve je u tome kako ih čitate“. Ponekad u životu moramo sagledati situacije iz drugog kuta kako bismo razumjeli stajalište druge osobe. Ona, kao i mi, gleda u istu kocku, ali s druge strane. Naša strana može biti obojena u plavo pa ćemo tvrditi da je cijela kocka plava, no druga strana može biti obojena u žutu. Nikad nećemo saznati zašto nam ta osoba uporno tvrdi da postoji i žuta strana koju mi ne vidimo, sve dok ne odlučimo pogledati iz njenog kuta gledanja, iz njenog svemira.
Ovo, naravno, nije priča o kocki. Priča je to o potrebi da ne proglašavamo olako tuđa razmišljanja pogrešnima ili ispravnima već da se naučimo kako svatko od nas gleda svoju stranu kocke. Kada bismo svi razumjeli da ta kocka dolazi u tisuće boja, manje bismo vremena proveli uvjeravajući druge kako smo mi ispravni, a oni ne.
Ovaj svijet ima mnogo više od samo jedne boje, jednog mišljenja, osjećaja, uvjerenja. Svatko od nas ima pravo posjedovati vlastiti svijet bez obzira na rodnu pripadnost, izgled, rasu, boju kose, očiju, ljubavne odabire. Svi smo sve boje i nismo ni jedna boja. Nismo nečisti ili čisti. Nismo nedostatni ili potpuni. Mi smo upravo ono što jesmo i ono što nismo i to moramo prihvatiti.
Upravo stoga imamo pisanu riječ kako bi nam ukazala na različitost, ponekad promijenila način na koji gledamo, a uvijek imala moć otvoriti nam oči ka novim bojama.
Paulina Rožmarić 8.c
Pobratimstvo lica u sveMIRu
Plesna škola je za mene posebno mjesto. To je moj mali svemir gdje učim, smijem se i osjećam pripadnost. Tijekom prošle školske godine u moj razred stigla je Veronika, djevojčica iz Ukrajine.
Bila je tiha i uvijek je stajala po strani. Nitko joj nije govorio ništa ružno, ali nitko joj nije niti prilazio. Ja sam također bila dio toga. Nisam je zadirkivala, ali nisam učinila ni ono najvažnije, nisam joj odmah prišla. Jednoga dana odlučila sam to promijeniti i počela sam razgovarati s njom. Odjednom više nije bila sama. Kada je završila školska godina, mislila sam da ćemo se vidjeti na podjeli svjedodžbi, ali nje nije bilo. Vratila se je svome domu u Ukrajinu.
Tada sam shvatila koliko su važni ti naoko mali trenuci. Pobratimstvo lica u svemiru nije nešto daleko. Ono je sada i ovdje, ovisno o našoj odluci hoćemo li nekoga primijetiti i pokazati mu da nije sam, dati mu do znanja kako postoji netko na koga može računati. Ono se očituje u hrabrosti da nekome priđemo, u jednostavnom „bok“ koje snažno može promijeniti i uljepšati nečiji dan. Iako se razlikujemo po mjestu iz kojeg dolazimo i svatko ima svoju priču, za sve nas ima mjesta pod istim nebom. Baš kao što i zvijezde svijetle na nebu, svatko svijetli i u sveMIRu.
Nika Mrak, 6.b
