U školskoj knjižnici, osvjetljenoj tek treperavom svjetlošću svijeća iz fenjera, okupili smo se u 28. listopada u sumrak kako bismo oslušnuli priče koje nam šapuću Mraki, Mračnak, Mraz, Malik Tintilinić, Mačak Herbert, pokoja vješta žena znana i kao vještica, vile, vilenjaci; listali smo Sjeverozapadni vjetar i Mjesečeve sjene autora Zdenka Bašića, slušali priču Oprostite… jeste li vi vještica Emily Horn i Pawela Pawlaka, zavirili prikazama pod plaštove.

Priča počinje ovako: … o starim danima ovoga svijeta kada su ljudi poznavali vile. A šume i planine koje su ih okruživale bile su svjetovi sa svojim stanovnicima, zakonima, jezicima. I ljudi su umjeli poštovati taj svijet. Znali su da vilama pripada mjesto pod mjesecom, kao što ljudima pripada mjesto pod suncem. A kad bi u ranu zoru ili sumrak netko sreo biće vilinskoga rofa, jer su se tada ti svjetovi preklapali, skinuo bi šešir i naklonio glavu tega pustio u miru i tišini njegovu putu. (Bašić, Z. Sjeverozapadni vjetar. Zagreb : Planetopija, 2012.).

Petnaestoro učenika drugih razreda sudjelovalo u razgovoru o svijetu koji pripada mjestu pod mjesecom, smijalo se i osluškivalo priče sjeverozapadnog vjetra.

Marta Lončarević, knjižničarka i Alenka Žagar, učiteljica RN