2017-11-19 17:25:27

POVODOM MJESECA HRVATSKE KNJIGE

POSJET VILLI RUŽIĆ - SPOMENIČKOJ KNJIŽNICI I ZBIRKI MAŽURANIĆ - BRLIĆ – RUŽIĆ

Otvorivši za nas vitrine i ormare gospodin de Canziani Jakšić otkrio nam je predmete za svakodnevnu uporabu obitelji Mažuranić, Brlić i Ružić, Demeter i drugih. Sa zidova gledali su nas mnogobrojni portreti pred kojima smo zastali i slušali zanimljive priče našega domaćina.

Kiša i vjetar ne mogu nam ništa

Villa Ružić bila je, i još je uvijek, dom obitelji Brlić – Mažuranić – Ružić. Sagrađena je 1938. godine. Kroz ovaj bajkoviti prostor vodio nas je 6. studenoga skrbitelj zbirke Theodor de Canziani Jakšić. U pratnji četrdesetak učenika naše škole bile su knjižničarka Jasenka Kovačić te učiteljice Hrvatskoga jezika Dolores Maršanić i Katarina Badurina Miculinić.

 

Kako zanimljivo!                          U knjižnici

Sagrađena je tik do mora na Pećinama, a zanimljivo je da je Villa građena prema namještaju, što je vrlo neobično jer obično se namještaj pravi prema kući, a ne obrnuto, no ova činjenica pridonijela je neobičnosti ovoga zdanja u kojem svaki dio priča svoju nesvakidašnju priču. Sa zidova gledali su nas mnogobrojni portreti pred kojima smo zastali i slušali zanimljive riječi našega domaćina. (...)

Pred Ivaninim portretom                     Šaputanja

Zastali smo i pred portretom Henriette Bernat, žene Vladimira Mažuranića, a oni su majka i otac naše velike spisateljice Ivane Brlić Mažuranić. Ivana je zapravo najstarija unuka prvog hrvatskog bana pučanina Ivana Mažuranića. Tada smo čuli zanimljivu priču kako je ban Mažuranić, kada je doznao da je trudna, napisao Henrietti pismo u kojem je moli da dijete nazove po njemu i da se bavi pisanjem. Zato je Ivana dobila ime po djedu, a kao što znamo, više nego uspješno bavila se pisanjem; želja mu se ostvarila jer je Ivana postala poznata književnica, ali i prva žena akademkinja u ovome dijelu Europe. (...)

Šalice, tanjuri i čaše načinjene tako da se na njima moglo svirati

Današnji dnevni boravak nekada je služio za primanje gostiju i konverzaciju, a zvao se salon. Žene nisu smjele ići u gostionice pa su se družile u takvim salonima, zabavljale bi svoje goste glazbom, poezijom ili slično, zbog čega se umjetnost toga doba i zove salonskom umjetnošću, a posebno je interesantna činjenica da je u to vrijeme bilo uobičajeno ostati u gostima samo četvrt sata. U salonu su dvosjed, fotelje, stolić, blagovaonski stol, a zidove krase obiteljski portreti te oružje među kojim je i sablja Ivana Mažuranića i puška iz filma Winetou koji se, između ostalih, snimao i na lokacijama na Grobniku te su u njemu statirali mnogi Grobničani. Zbirku inače čine bidermajerske garniture, namještaj, obiteljski portreti, umjetničke slike i biste. Posebice treba istaknuti bistu Ivana Mažuranića koju je načinio poznati hrvatski kipar Ivan Rendić. (...)

Otvorivši za nas vitrine i ormare gospodin de Canziani otkrio nam je predmete za svakodnevnu uporabu obitelji Mažuranić, Brlić i Ružić, Demeter i drugih, a to su servisi za jelo i piće, te osobni predmeti pripadnika obitelji, npr. prstenje Smail-age Čengića koje je Ivanu Mažuraniću poklonio crnogorski vojvoda Đorđe Cerović, sin junaka Novice Cerovića koji je ubio Smail-agu. (...)

Smail - agin prsten

O posjetu Villi Ružić, koji će nam zasigurno svima ostati u sjećanju, mogla bi se napisati čitava knjiga.  Najbolje je posjetiti je osobno i uvjeriti se u njezinu bajkovitost i vrijednost.

Iz osvrta Petre Mavrinac, 8. a

 


Osnovna škola "Čavle"