Zemlja je smrtnim sjemenom posijana

Ali smrt nije kraj jer smrti zapravo i nema

I nema kraja Smrću je samo obasjana

Staza uspona od gnijezda do zvijezda.

(Mak Dizdar, Slovo o smrti)

Otišao je moj učenik, moja desna ruka u 8.b. Otišao je moj dječak vedrog osmijeha i razigranih očiju. Otišao je moj mali prijatelj koji je volio biti tu, tamo, svugdje, koji je silno želio biti u korak s vremenom u kojem je živio. Bio je znatiželjan, pažnje usmjerene k upoznavanju nepoznatoga, uvijek iznova propitkujući zašto je nešto baš tako. Dječja znatiželja vodila ga je uvijek prema naprijed, vedrina i optimizam  bili su njegovi vjerni pratitelji. Uživao je u malim i običnim stvarima, želio se osjećati korisnim i važnim, biti na usluzi i pomoći.

Marija više nema. Nema dječaka koji se nenametljivo uvukao, ne samo u moje, već i u mnoga druga srca, srca učitelja i vršnjaka. Ostat će velika praznina u nama, nedostajat će nam njegov osmijeh i životni polet. I njegove posljednje poruke u virtualnom okruženju bile su optimistične i vedre. Nikad se nije žalio, nije kukao ni plakao. Vjerovao je u sebe, u svoju obitelj, prijatelje.

„ Razrednice, ne brinite, obavijestio sam 8.b. Svi su lajkali.“

Mjesto u drugoj klupi u srednjem redu ostalo je prazno. Njega nema, ali ostaje toplo sjećanje na dječaka koji je svojim postojanjem mogao samo oplemeniti svijet u kojem živimo.

Razrednica Dolores Maršanić