Kulturni događaj u virtualnom okruženju

Trči! Ne čekaj me…

Bojana Meandžija, hrvatska spisateljica, održala je sat lektire u virtualnom okruženju za učenike sedmog razreda. Bio je to sat, prema iskazima učenika, koji će pamtiti. U virtualnom susretu s učenicima autorica je ispričala svoju ratnu priču, izazove odrastanja i sazrijevanja. Čitajući ulomke iz romana, učenici su upoznali sudbinu vršnjakinje koja je tijekom Domovinskog rada, umjesto normalnog života okusila svu gorčinu koje rat može donijeti.

Spisateljica je u uvodnom dijelu susreta usporedila ratna zbivanja i zabrane koje su uslijedile s postojećim ograničenjima u vrijeme pandemije. Govorila je o sivim ljudima koji su otkinuli djelić njena djetinjstva, o prvom susretu s naoružanom osobom koja ulazi u voljeno bakino dvorište. Iskreno, i na veoma jednostavan način, spisateljica je istaknula da djeca u tim trenutcima nisu mogla ništa napraviti. Djeca su bila prestrašena. Slijedila su ono što su im odrasli govorili. Posebno se osvrnula na svoj 13. rođendan, dan kada je započeo rat i kada je započela vladavina sivila, podruma, neizvjesnosti i straha. Prelet aviona, rakete, granate, zvuk polomljena stakla, strah i tenk na cesti – slike su koje su obilježile 13. rođendan.

„Trčite, trčite i tražite nešto ispod zemlje…“ bila je preporuka onih koji nisu znali što bi u tom kobnom trenutku. Učenici u razredu imali su priliku u tom trenutku zamisliti sličnu situaciju. Zažmirili su i pokušali se sjetiti gdje bi se sakrili da su oni koji slučajem bili na autoričinom mjestu. Nisu znali gdje bi se sakrili.  Od toga dana Bojana Meandžija nikada više nije prestala slaviti rođendan, za nju je to najvažniji dan u godini.

Susret je bio začinjen autoričinim anegdotama iz ratnoga vremena pa se posebno osvrnula na sat povijesti i svoju učiteljicu iz povijesti, na najslađu kajganu koje će se sjećati dok je živa.

Pričajući svoju životnu priču, učenici su mogli naučiti što je autobiografski roman, prepoznati različite karakterizacije i postupke likova, događaje koji su pokrenuli  i motivirali autoricu da napiše svoj roman.

Na kraju susreta autorica je istaknula važnost obitelji. Nije važno stremiti materijalnim vrijednostima, treba se osvijestiti i cijeniti one koji nas vole i pružaju sigurnost, podršku i utjehu u svakom trenutku.

Prije virtualnog susreta učenici su pročitali zadano djelo, stoga su bili upoznati što se događalo te ratne 1991. No, doživljaj nakon čitanja i doživljaj nakon susreta bio je bitno drukčiji što su učenici istaknuli pišući komentar o virtualnom susretu. Učenici su zaključili da je roman predstavljen na ovaj način snažniji i emotivniji. Pojedine stranice romana poslužile su učenicima da tehnikom blackout poezije iskoriste postojeće riječi i oblikuju sasvim novi tekst.

Književni susret s Bojanom Meandžijom je susret kakav bi mnogi poželjeli, odlična motivacija za čitanje, a najviše od svega poučan. Iako su naši sedmaši zaokupljeni nekim drugim brigama i problemima današnjice, glas Bojane Meandžije dugo će odzvanjati u njihovim mislima.

Iz učeničkih komentara

Naučila sam da moramo cijeniti ono što imamo.  ( Ema Štimac)

Saznali smo kakve su grozote proživljavali ljudi u ratu i kako je rat zapravo okrutan.  (Mihael Starčević)

Spisateljica me naučila da moram cijeniti topli obrok, školu, prijatelje, mir i obitelj.  (Borna H. Gruevski)

Nadam se da se nijedno dijete neće naći u „ Bojaninim cipelama“.   (Fabijan Perušić)

Uskraćeno je jedno djetinjstvo koje se ne može vratiti.  (Frana Pervan)

Bojana je djevojčica koja se izdignula iznad rata  (Luka Colarić)

Približila nam je svoje djetinjstvo i zbog tih sam priča osvijestio važnost obitelji, zašto treba voljeti i cijeniti obitelj. (Miran Ivančević)

Spisateljica širi pozitivnu energiju. (Vita Lulić)

Slušajući je, uspoređivala sam svoje i njeno djetinjstvo. Neusporedivo! (Katja Rački)

Dolores Maršanić, učiteljica hrvatskoga jezika