Razgovor ugodni s umjetnikom Vedranom Ružićem i glumcima Teatra Oz u Najmanjem kazalištu na svijetu i još ponešto

Budući da je unatrag nešto više od godinu dana nedaleko Rijeke, na obroncima Učke, točnije u gradiću Brseču s djelovanjem započelo "Najmanje kazalište na svijetu",  motiva za organizaciju izvanučioničke nastave nije nedostajalo. Zainteresiranih učenika bilo je i više od predviđenih mjesta u autobusu. U pratnji triju učiteljica hrvatskoga jezika i simpatičnog vodiča Damjana put Brseča je krenulo četrdesetak dobro raspoloženih učenica i učenika od petog do osmog razreda.

Marenda u samom srcu grada

Iako je uoči samog puta kiša danima neumorno lijevala bez prestanka, tog jutra kao da je i nebo bilo na našoj strani, a u nekoliko je navrata među gomilom sivih oblaka na trenutke uspjelo proviriti i sunce.

Po samom dolasku u gradić Brseč učenici su posjetili rodnu kuću Eugena Kumičića, poznatog pod pseudonimom Jenio Sisolski, a u čijoj se unutrašnjosti danas nalazi knjižnica i galerija.

Posjet najmanjem kazalištu na svijetu, ostat će između ostalog, upamćen po neobičnom ulasku. Naime, u kazalište se kroz šareno i veselo oslikana vrata ulazi na koljenima. Kazalište je to u kojem ima mjesta za svega dvanaest odraslih osoba i nešto više djece, a da ima mnogo istine u svima poznatoj poslovici "Gdje braća nisu bijesna, ni kuća nije tijesna", dokazuje podatak da nas je u simpatično uređeni prostor stalo ravno 49.

Na čaju s umjetnikom

Utemeljili kazališta su bračni par Anton Železnik i Mihaela Sirotnjak Železni, a kako ondje nije bilo moguće otvoriti najveće, otvorili su "Najmanje kazalište na svijetu".

Učenici su se na Čaju s umjetnikom Vedranom Ružićem i dvoje glumaca dotakli mnogih zanimljivih tema o umjetnosti i životu općenito te sa svima prisutnima podijelili što bi jednoga dana željeli postati. Između ostalog, bilo je riječi o glumicama, glumcima, redateljicama, slikarima, veterinarima... Učenici su imali priliku vidjeti kako nastaju Vedranova umjetnička djela te poslušati sjajnu izvedbu bluesa na kontrabasu, a nedugo zatim se i sami okušati u sviranju istog.

Razgovor o budućim zanimanjima

Vedran je uistinu umjetnik zanimljive osobnosti te sinonim za svestranost u punom smislu te riječi; slikar, ilustrator dječjih slikovnica te strastveni ljubitelj jazza. Surađuje s mnogim poznatim riječkim glazbenicima. Samouk je. Iako je oduvijek želio studirati slikarstvo, Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, upisao je tek nedavno, s navršenih trideset godina života. Kaže kako istinski uživa u studiju.

Budući da se njegov atelje nalazi u Voloskom, gradiću prepunom mačaka, posve mu se prirodnim učinilo naslikati mačke, ali ne bilo kakve. Naime, njegove mačke posebne su po tome što nemaju oči. Na njegovo veliko iznenađenje svidjele su se velikom broju ljudi koji su s njihovim motivom poželjeli imati svašta; kišobrane, broševe, podmetače ...

Iz života jedne mačke

Između ostalog, spomenuo je kako nije bilo nimalo lako dijeliti sobu s još jednim umjetnikom, njegovim bratom pa je katkad u potrazi za mirom i tišinom znao otići na livadu ili popeti se na stablo i svirati bas gitaru. Održao je velik broj izložbi, a među najuspješnijima treba istaknuti one u Beču gdje je zanimanje za njegova djela bilo iznimno veliko.

Nakon razgovora s umjetnikom, učenici su na otvorenom imali priliku okušati se u slikanju. Školski sat pod vedrim nebom prošao je iznenađujuće brzo, a inspiracije nije nedostajalo. Kamene kućice na vrh brijega, olovno nebo iz kojeg svaki čas samo što nije pljusnula kiša i pogled na more u daljini nikoga nisu ostavili ravnodušnim, stoga ne čudi što su nastali vrlo maštoviti i zanimljivi učenički radovi.

Slikanje pod vedrim nebom

Nakon održane radionice uslijedio je posjet obližnjim Mošćenicama. U obilazak srednjovjekovnog gradića poveo nas je ljubazni domaćin, gospodin Dušan Rubinić koji obnaša funkciju gradonačelnika. Ispričao nam je mnoge zanimljivosti o samoj povijesti grada, odveo nas do vidikovca s kojeg se to jutro pružao divan pogled na Kvarner i Rijeku te pokazao Mošćenički toš, mlin za masline, star oko tri stotine godina. Na samom kraju obilaska učenici su razgledali Etnografski muzej gdje se čuva velik broj tradicionalnih nošnji, alata, ukrasa i predmeta i dobili uvid u to kako se nekada živjelo, radilo, odijevalo.

Stari mlin za masline - toš

Po povratku kućama zaustavili smo se u Opatiji i prošetali uz Lungomare te od našega simpatičnoga pratitelja puta Damjana saznali mnoge zanimljive pojedinosti iz života Stare Dame hrvatskoga turizma.

Jedna od najprepoznatljivijih vila svakako je Villa Angiolina koja je ime dobila po supruzi riječkog patricija Paola Scarpe, u čijem se vlasništvu nalazila. Samu plemkinju boravak u Opatiji nije previše veselio, a kako bi joj vrijeme u vili i oko nje proteklo što ugodnije, zatražila je da se okoliš uredi nasadima ruža. Njen suprug je naložio da se umjesto ruža zasade kamelije koje će s vremenom postati zaštitinim znakom Opatije.

Nadomak vile, u depadansi najstarijeg opatijskog hotela Kvarner, Villi Amalia, zajedno sa svojim drugim suprugom, poznatim ruskim pjesnikom Sergejem Jesenjinom, više je puta boravila majka suvremenog plesa, kako su je običavali zvati, Isadora Duncan. Govorilo se kako joj je lepet palmi koji je promatrala sa svoga balkona poslužio kao nadahnuće u koreografiji njenih prepoznatljivih plesnih pokreta ruku. Njoj u čast je u parku ispred vile postavljen i spomenik.

Ovdje je ujedno i završila šetnja Opatijom. Ispunjeni, zadovoljni i prepuni dojmova učenici su se u kasnim poslijepodnevnim satima vratili svojim kućama.

Romina Stanković Šubat, učiteljica hrvatskog jezika